broj 81
broj81 2005


INTERVJU: STEPHAN LUPINO
New York - to sam ja!
GLAZBA
Pečat starog mačka
LJEPOTICA
Tajana Jovanović
ŠPORT
Veliki igrač - veliki trener
gornji_meni


ŠPORT

Nikola Pilić, Splićanin s prebivalištem u Münchenu, poslije dvadesetak godina uspješnog igranja tenisa prešao je među trenere i napravio novu karijeru..
Nerijetko se može čuti da vrhunski športaš nije uvijek “materijal” i za vrhunskog trenera. Uostalom, to je nebrojeno puta potvrdila i praksa. No ipak, nađu se i oni koji su nakon završetka velike igračke karijere jednako uspješni, pa čak i uspješniji - na trenerskoj klupi. Jedan od takvih bez sumnje je Nikola Pilić, Splićanin s prebivalištem u Münchenu, koji je poslije dvadesetak godina uspješnog igranja tenisa prešao među trenere i napravio novu karijeru. Naime, s njemačkom je reprezentacijom napravio sjajne stvari u Davisovu kupu, tri puta osvojivši to svjetsko momčadsko prvenstvo tenisača, a sad mu se pruža prilika da i četvrti put uzme naslov. No, ovaj put vodeći hrvatsku momčad, koju u finalu Davisova pokala u Bratislavi čeka Slovačka.
Nema ozbiljnog teniskog godišnjaka u kojem nećete pronaći ime Nikole Pilića (često pišu i Nikki Pilic), zajedno s ostalim velikanima ovog športa. Među ostalim, bio je finalist Roland Garrosa 1973. godine, igrao je u četvrtfinalu Wimbledona 1967., a 1970. je s Francuzom Pierreom Barthezom osvojio “U.S. Open” u konkurenciji parova. Kao trener briljirao je vodeći njemački sastav, a bio je trener i dvojici vrhunskih njemačkih tenisača - Borisu Beckeru i Michaelu Stichu. 
- Ja sam na to mjesto došao kad Njemačka nije imala nijednog tenisača među sto najboljih na rang listi, a samo nekoliko mjeseci potom osvojili smo “King's Cup”, jedno od najcijenjenijih natjecanja za mlade tenisače. Tjerao sam ih da rade kao što nisu radili nikad prije, jednostavno nisu bili naučeni na te metode. Međutim, u Njemačkom teniskom savezu su spoznali da jedino takav pristup može donijeti rezultate. Iza mene je tad stajalo 20 godina igranja za Jugoslaviju u Davisovu kupu, uspješna pojedinačna karijera i znao sam mnogo o svemu tome. Igrači su me voljeli, a osim toga, glavni tajnik DTB-a, koji je bio moj prijatelj i poznavao me osobno, znao je moj mentalitet i spremnost da radim od jutra do mraka. Rezultati su došli vrlo brzo, jer smo odmah došli u najviši rang i već 1985. igrali u finalu Davisova kupa. Dolazio je uspjeh za uspjehom....
* Jeste li imali oponenata? Je li Vam se netko miješao u izbor igrača, u Vaše odluke?
- Prvih godinu, godinu i pol dana nisam imao njemačku putovnicu i nisam mogao sjediti na klupi, ali ja sam birao igrače. Realno, nitko nije smio ništa reći, jer nam je išlo sjajno. Recimo, 1988. godine, Njemačka je pod mojim vodstvom prvi put bila pobjednik Davisova kupa i to tako da smo do finala sve pobjeđivali s maksimalnih 5-0. Bila je to istinska dominacija, a taj trijumf je izazvao pravu erupciju oduševljenja u Njemačkoj. No, kakav je bio moj status pokazat će i činjenica da sam tih godina dva puta izabran za najboljeg trenera u Njemačkoj, u izboru koji je pokrivao sve športove, a ne samo tenis, iako sam bio stranac. Ma, rezultati su stvarno bili briljantni: mi deset godina nismo izgubili nijedan susret u Davisovu kupu u Njemačkoj, a u jednom razdoblju naša je ukupna nepobjedivost u tom natjecanju trajala tri godine. Normalno da je oponenata bilo svake godine, ali nitko od njih nije imao ni moje znanje, ni moje kvalitete niti moje iskustvo...
* Kako ste počeli suradnju s velikim Borisom Beckerom?
- Nakon što je osvojio Wimbledon 1985. godine, Boris je procijenio da može trenirati sa mnom, da sam dovoljno stručan i da ne mora razmišljati o ispravnosti moje procjene kad mu kažem da nešto treba napraviti ili promijeniti.
* Nedavno je Michael Stich, pobjednik Wimbledona 1991. godine, rekao da ste izvrsno balansirali s vrhunskim tenisačima s velikim karizmama, da ste u svakom trenutku imali pravu riječ. Je li bilo tako?
- Ne samo to. Stich mi je izrekao najveći kompliment koji sam mogao dobiti - rekao je da Nikolu Pilića nikad nitko neće nadmašiti, jer je živio s tenisom i za svoje igrače 365 dana u godini, 24 sata dnevno. Rekao je: “Ja to ne bih mogao, kao što to ne bi mogao nitko drugi”.
Stich sigurno nikad neće zaboraviti da sam ga upravo ja doveo s 500. mjesta na svijetu do pozicije drugog tenisača svijeta...
* Osim što ste izbornik hrvatske reprezentacije, vodite i tenisku akademiju u Münchenu. Kako Vam ide?
- Akademija je bila u mom vlasništvu, ali u međuvremenu su došli investitori koji su uložili novac u njezino renoviranje. Eto, nedavno, prvog listopada imali smo svečano otvaranje. Meni je ovo mnogo bolja opcija, jer se sad mogu baviti isključivo tenisom, a papiri, novac, pregovori s bankama i slično sad su tuđa briga. Prije je bilo sve na meni, i to me opterećivalo...
* Zašto ste izabrali baš tenis, a ne neki drugi šport?
- Kao dječak igrao sam nogomet, da bi tenisko igralište prvi put vidio sa 13 godina. A počeo sam tako da sam bicikl mijenjao za reket. Tako je krenulo...
* Je li u vrhunskom tenisu bilo ljepše prije ili sad?
- Nema sumnje da je prije bilo ljepše. Bili smo prijatelji, izlazili smo zajedno, nije bilo toliko pritiska. Sad se svaki igrač povuče u svoj kut... Nije bilo ni menadžera koliko ih je danas. I konkurencija je naravno puno jača nego prije, ali poanta svega ipak je - novac. On je sve promijenio. I u moje doba smo igrali jedni protiv drugih, ali smo unatoč tome bili prijatelji. Znali smo popiti pivo zajedno, otići na neku utakmicu ili u kino. Danas je to nezamislivo...
* Tko Vam je bio najveći suparnik?
- Nema nijednog tenisača iz moje generacije kojeg nisam uspio pobijediti. A najteži suparnik mi je bio Ken Rosewall, momak koji je igrao u finalu Wimbledona kao 20-godišnjak, a kasnije i kao 40-godišnjak, tenisač koji je osvojio i Roland Garros, i “Australian Open” i “U.S. Open”. On možda nije bio toliko na glasu poput Rod Lavera, ali je bio sjajan tenisač. Moj najveći problem u to vrijeme je bio što nisam imao trenera. Trebalo mi je zbog toga dugo vremena da napredujem, pa nije čudno da sam tek u 35. godini igrao u finalu u Roland Garrosa
* Je li Vam više žao što niste osvojili Roland Garros, kad ste bili u finalu, ili što niste bili pobjednik u Wimbledonu 1967., kad ste zaustavljeni u četvrtfinalu?
- Te sam godine u Wimbledonu bio prevaren, a to je bila jedina sezona kad sam doista duboko u sebi osjećao da mogu postati pobjednik. Takve prijevare danas nisu moguće. Nakon što sam igrao dvoboj od četiri sata i 50 minuta i to po vrlo toplom vremenu, namjestili su mi da igram protiv Johna Newcombea već sljedećeg dana. I izgubio sam u četiri seta...
U Roland Garrosu realno nisam mogao pobijediti Iliea Nastasea jer je tri dana padala kiša i igralište je bilo toliko sporo da nisam imao šanse. Da je teren ostao brz kao što je bio prethodnih dana, bila bi to možda druga priča... 
* Od svih trofeja i uspjeha, koje biste ipak istaknuli kao najveće? Recimo, po jedan iz igračke i jedan iz trenerske karijere?
- Igrački je to finale u Roland Garrosu, makar mi je jako drag i trijumf u konkurenciji parova na “U.S. Openu”. Igrao sam s Pierreom Barthezom, pobijedili smo u finalu Roda Lavera i Roya Emersona, to je bio velik rezultat... Trenerski, najveći uspjeh je iz 1988. godine kad je Njemačka uvjerljivo osvojila Davisov kup s jednim pravim igračem, a veliki uspjeh svakako je i ovaj finale s Hrvatskom.
* Vi ste bili član one famozne ekipe “Handsome Eight”. Kako je to izgledalo?
- Da, bili smo nas osmorica koji smo putovali i igrali turnire od desetak tisuća dolara nagradnog fonda, a dobivali smo i neke garancije. Nakon nekog vremena licencija je preprodana u Dallas, pa je broj sudionika s osam narastao na 16, a kasnije je ta grupa profesionalaca narasla na 32 igrača...
* Kažu da ste u to vrijeme bili najpoželjniji neženja u Splitu. Je li to istina?
- Ah, tako se govorilo... Istina je da smo svi dobro izgledali, to je na neki način i normalno kad se radi o vrhunskim športašima jer smo svi bili u odličnoj formi. A uz sve športske uspjehe ide i popularnost, tako da je sve to zapravo normalno...
* Kako tumačite činjenicu da je u Splitu izraslo toliko vrhunskih tenisača? Od Vas i Željka Franulovića, do Gorana Ivaniševića i Marija Ančića?
- Ja sam bio taj koji je probio led, a onda sam na četiri godine uzeo k sebi Željka Franulovića. Putovao je sa mnom, a kad je postao međunarodna klasa osamostalio se. Potom je i Goran Ivanišević došao kod mene, bilo je to u rujnu 1987., a onda je i on nešto pokazao Mariju Ančiću. Tako to ide. Svi smo mi zapravo iz jedne splitske ulice. No kad se malo bolje pogleda, nije u pitanju samo tenis. Dalmatinci su, to je općepoznato, vrlo talentirani za sve športove s loptom - od nogometa, tenisa, košarke...
* Početkom prosinca u Bratislavi se igra finale ovogodišnjeg Davisovog pokala između Slovačke i Hrvatske? Korak ste do jednog od najvećih uspjeha hrvatskog športa. Jeste li svjesni toga?
- Naravno da jesam. Bio bi to fantastičan uspjeh, jednako kao što bi za Slovake to bila njihova pobjeda. Iskreno vjerujem u svoje tenisače, bilo bi mi beskrajno žao da zapnemo na toj zadnjoj stepenici...