broj 70
broj70 2003


OPERA
Carmen za sva vremena
NOGOMET
Čudo svetog Rafaela
LJEPOTICA
Alida Vejo
JET SET CLUB
Ivica Šerfezi
gornji_meni


JET SET CLUB

Ivica Šerfezi, vrhunski estradni zabavljač i interpretator lakih nota s milijunskim diskografskim pedigreom, uz glazbu, cijeli je život bio športaš
U vrijeme održavanja 50. Zagrebfesta, razmišljao sam o tome kojoj bih uglednoj javnoj osobi najradije posvetio ovaj razgovor ugodni. Za mene je to također jedinstvena prigoda da se pomalo pohvalim svojim 50-im (i slovima: pedesetim) intervjuom i to baš u ovome, jubilarnom 70-om broju “Jet-set magazina”. No, radije bih se zadržao samo na ona dva prethodna “zlatna” jubileja, koji inače jedan s drugim nemaju blage veze.
Moj konačan izbor pao je na svima znanog “zlatnog dečka” Ivicu Šerfezija, vrhunskog estradnog zabavljača i interpretatora lakih nota, s milijunskim diskografskim pedigreom, uz kojega me inače generacijski veže isti broj trenutno “najljepših godina”.
Kao veliki zaljubljenik u tenis, golf i hokej na ledu, Šerfa je moj neočekivani verbalni izazov prihvatio športski korektno. Skrovito mjesto za naš povijesni susret bila je dobra stara Gradska kavana u kojoj smo bili najmlađi...
* Kome još treba “Zagrebfest”?
- Taj festival potreban je ovome gradu i svima nama, ali treba ga osvježiti, reafirmirati. Svi oni koji vole grad Zagreb moraju razmišljati o tom svom festivalu, nekoć jednom od najboljih u srednjoj Europi. Nije dovoljno samo otići u Kozari bok, baviti se ko
munalnim poslovima, treba razmišljati i o budućnosti tog festivala; da “Zagrebfest” ponovno dobije onaj nekadašnji glamur, a grad Zagreb sačuva svoj identitet..
Ovako, u ovim malim dvoranama, kao prošle godine u kazalištu “Komedija” - to jednostavno ne ide. Zar ne bi bilo primjerenije da se i 50. obljetnica “Zagrebfesta” održala u koncertnoj dvorani “Lisinski”?!
* Sve mi to govori da je Zagreb Vaša prva ljubav?
- Kao rođeni Zagrepčanec strašno sam vezan uz ovaj grad. Kao da je na Sljemenu veliki magnet, kud god ideš nešto te stalno vuče k njemu. Upravo sam napisao pjesmu “Hej, Zagreb moj!” u kojoj govorim: “Dobro nam došli sa svih strana, Zagreb će vas uvjek rado primiti i nikad vam ne bude žal kaj ste ga volili”.. .
Ja sam dečko iz Maksimira, na maksimirskom jezeru ljeti sam naučio plivati, a zimi sklizati, pa čak i ribe loviti. Za mene je to jezerce bilo poput mora, tek u šesnaestoj godini prvi put u životu vidio sam naš lijepi plavi Jadran.
Moja generacija nije imala baš nikakve financijske mogućnosti otići na to “najlipše more na svitu”. Budući da sam rastao po brežuljcima Laščinske i Zajčeve ulice, tu smo imali sanjkalište i preko zime bilo je jako veselo.
Svaka ulica imala je svoj mali nogometni klub, a igrali smo ulica protiv ulice i nogomet i košarku i tenis. Zapravo sve slobodno vrijeme provodili smo u igri, jer nije bilo ni televizije ni naravno kompjutora i Interneta.
* Kažu da se Europljani dijele na one koji piju pivo i na one koji uživaju u vinu. No, pred Vama je čaj od metvice?
- Moje porijeklo vuče korijene iz Mađarske, gdje Šerfezi znači “kuhar piva”. Moj otac Feliks, zadrti radićevac, rođen je u Iloku, ali je već kao dijete došao Zagreb. Kako je Ilok poznat po vinu, uvijek me savjetovao da poslije dobrog ručka popijem čašu vina. I moja majka Vjekoslava je isto tako vrlo mlada došla u Zagreb, tu su se vjenčali i postali čisti Zagrepčani.
* Kako ste otkrili muziku?
- Meni se čini da je to oduvijek bilo u meni. Nikad nisam učio muziku, ali išao sam u školu sa Stjepanom Mihaljincem, sjedili smo u istoj klupi. U toj našoj III. gimnaziji, on je osnovao mali orkestrić i rekao da mu fali pjevač i da mu ja budem popeval. Međutim, nedugo nakon toga ja sam počeo pjevati kod Brešćenskoga, a to je bio jedan poznati zagrebački plesnjak. No, kako sam u to vrijeme imao jako dobre rezultate u tenisu, prestao sam pjevati do slijedeće prigode...
* Na to niste dugo čekali?
- Bili smo na nekom međunarodnom teniskom turniru u Njemačkoj i na završnoj večeri netko je trebao pjevati, pa su kao “probnog kanarinca” izabrali mene i ja sam tu večer osvojio bocu šampanjca. Kad smo se vratili u Zagreb, u “Varieteu” su me prijavili na “Prvi pljesak”, kojeg su vodili Viki Glowatzky i Braco Reiss. Pobijedio sam već na tom prvom nastupu, a u finalu sam bio treći, iza Tonija Kljakovića i Zdenke Vučković.
Sjećam se da sam bio na školskoj ekskurziji po Italiji, te nikako nisam mogao na vrijeme doći na probe. Vlak iz Firenze došao je u Zagreb tek u osam sati ujutro, na sam dan održavanja natjecanja. Morao sam pjevati uz klavir, bez aranžmana, “Slomljeno srce” Frankie Laina, jer u to vrijeme nije bilo domaćih “uspješnica”.
* Usporedite taj svoj povijesni “prvi pljesak” s današnjim Story Supershowom?
- Dobro je da se mladi imaju gdje pokazati. Ovi mladići i djevojke su dobro pripremljeni, već sad pravi šoumeni. Vidite, i kod mene je to bilo urođeno, još kao klinac počeo sam voditi konferansu, što su mi Viki Glowatzky i Borivoj Šembera znali spočitavati, govoreći da ja nisam glumac, nego pjevač.
* Koja je razlika između pjevača i zabavljača?
- Samo pjevanje nije dovoljno. Zabavljač odmah osjeti kako će se prilagoditi prisutnoj publici. Mora imati šire interese i naobrazbu, smisla za humor. Publika mora osjetiti da ih vi želite zabaviti.
* Pa im onda ispričate i vic?
- Najvažnije je imati dobar refleks, otvorene oči i uši i ono što ti se tog momenta dogodilo, zapravo najbolje pali. Dođem ja tako u Sloveniju, u Ljutomer, na koncertu je bilo oko 1 500 ljudi. Kažem najprije “Vi ste mi dragi, jer imate smisla za humor”, pa im onda ispričam kako sam upravo bio na benzinskoj crpki i vidim dva Slovenca, činilo se da su malo “pod gasom” i jedan kaže: “Isuse, pa to je Šerfezi”. A onaj drugi uzvrati: “Kaj je on još živ?!”.
I na to publika urnebesno odreagira...
* Kako ste otkrili slavensku dušu?
- Prošao sam kompletni Sovjetski Savez od Ljvova na granici, pa gore sve do Havarovska i Ulan Batora...
Ruska publika je teatarska publika, koja je za malu lovu u životu vidjela mnogo predstava u teatrima. O kazalištu možete normalno razgovarati s dežurnom na drugom katu u hotelu; o tome koje je kazalište dobro, a koje nije. Tako su i mene doživljavali svojim “teatarskim očima”.
* Niste im mogli podvaliti?
- Vrlo teško, morao sam uvijek do kraja biti koncentriran i iskren. Oni su kao mačke, čekaju da te uhvate; da taj dan nisi bio onaj pravi. Neke moje koncerte mnogo su puta gledali i točno su znali kad sam bio jako dobar, a kada nisam. Za mene je to bilo neprocjenjivo iskustvo kako postići vrhunski uspjeh.
* Što vas se najviše dojmilo?
- Teatar estrade u Moskvi prima oko 2000 gledatelja, u njemu su nastupali Charles Aznavour, Gilbert Becault, Elton John... Ja sam imao tu čast da baš na svakoj turneji nastupim u tom svetištu estrade. Nastupao sam i u Lenjingradu, današnjem Sankt Petersburgu, koji sam bezgranično volio sa svim njegovim teatrima, a poglavito tzv. Oktobarsku salu za 4000 posjetitelja.
* Jesu li Vas prihvatili i na “gram-plastinkama”, kako su oni zvali gramofonske ploče?
- Snimio sam više LP albuma na ruskome jeziku i svaki je bio hit poput onog: “Volite se dok se može voljeti”. Pjevao sam i jednu pjesmu Nikice Kalođere koja je bila emitirana kad je Gagarin poletio u svemir; navodno je preko satelita zaželio da mu se izvede tako nešto: “Tvoja sudbina je u tvojim rukama”.
* Prati Vas glas da ste na estradi sjajno zarađivali?
- Kad bih morao živjeti od onoga što sada zarađujem, to bi bilo na nivou naših umirovljenika. Nedavno mi kažu neki dobri ljudi:
“ Šerfa, čuli smo da pjevaš za pet tisuća maraka”. Ja kažem: “Za polovicu!”. Pitaju: “Što to znači, za dvije i pol tisuće?”
“Ne, za svinjsku polovicu”, velim ja.
* Kako na Vaše nastupe reagiraju Nijemci?
- To je jedan sasvim drugi svijet; Nijemci su naivna, prostodušna publika, velika djeca. Oni sjednu u dvoranu i apsolutno se predaju koncertu, žele sudjelovati u svemu, vrlo lako ih je nagovoriti da dignu ruke, oni će dignuti i ruke i noge, ako treba pomoći, doći će na scenu i rado zapjevati.
Moja prva pjesma na njemačkom “Oči plave kao Jadransko more” bacila ih je u delirij, i onda su svi mislili da sam ja Dalmatinac. Nedavno sam u Dresdenu bio u popularnoj televizijskoj emisiji: “Ponovo viđenje stvara veliku radost!”.
To je bila završna gala emisija koja je išla deset godina i na kojoj su u međuvremenu nastupale najpoznatije zvijezde.
* Rađanje putopisa?
- Osim što sam se na svim putovanjima bavio i športom, uvijek mi je bila želja da ponešto napišem o tome što sam vidio kao pjevač, zabavljač i kao športaš. Objavio sam više putopisa u “Studiju”, a pisao sam i za “SN reviju” o poznatim športašima. Imao sam veliki intervju s Valerijem Borzovom, olimpijskim pobjednikom na 100 i 200 metara, velikim nogometašem Olegom Blohinom, pa s tenisačem Metrevelijem.
Kako u Rusiji u to vrijeme nije bilo ni kina ni kafića, slobodno vrijeme provodio sam po teniskim klubovima i to s velikanima tenisa Kakuljom, Metrevelijom, Borisovim. U tenisu sam bio treći u Hrvatskoj, zatim sam 1960. godine s “Trešnjevkom” bio momčadski prvak Jugoslavije.
* Recite nam nešto o “golfskoj struji”?
- Bio sam osam puta u Australiji, te više puta u Americi i jako mi se dopao golf za kojim svi tamo luduju. Kad sam se vratio kući, počeo sam igrati na Bledu i to je bilo jedino igralište u blizini. Stalno sam govorio da nam to treba i u Hrvatskoj i tek sam sad dobio potvrdu za to.
* I kakav ste golf-igrač?
- Imam jedan trofej za kojim svaki golfer čezne: “Hole in one”, udarac kad iz prve pogodiš rupu. Prije tri godine na bledskom igralištu pogodio sam na trinaestoj rupi sa sto sedamdeset i četiri metra iz prvog udarca... Dnevno se puca na tisuće lopti na tu rupu, ali u šezdeset godina postojanja kluba samo je deset igrača to postiglo. Golf klub Bled je na tome mjestu postavio zlatnu ploču na kojoj lijepo piše: Ivica Šerfezi, golf klub “Bundek”.
* A hokej na ledu?
- Najveći dio te ljubavi posvetio sam “Medveščaku” kojemu sam bio sponzor i njihov najvatreniji obožavatelj. Iako nam je prijetilo da se klub ugasi, ali na sreću nije, zahvaljujući nekolicini entuzijasta, Enci Krajačiću, Peri Pirkeru... Danas se ne trebamo brinuti, jer imamo tristopedeset djece s hokejaškom opremom i nema više bojazni da bi se to moglo dogoditi.
* Kažu da Vam je supruga vrsna teniska partnerica?
- Počeli smo rano; ja sa osamnaest godina, a ona sa šesnaest kod profesora Fridricha u tenis školi, pa smo išli zajedno u Kušlanovu gimnaziju i tako je ostalo do današnjeg dana.
Osim što je voljena supruga, Božica izvanredno igra tenis, diplomirala je na Fakultetu za fizičku kulturu, bila je nebrojeno puta prvakinja Jugoslavije u singlu, ima dvadeset pet momčadskih naslova, a dobro igra i golf. Imamo iste hobije i nismo samo partneri, nego i ljuti protivnici na terenu.
* Kako ste podijelili šport i glazba u obitelji?
- Naše kćeri Anamarija i Sanja isto su tako “inficirane” športom, ali nisu postale vrhunske športašice, iako nam je bila potajna želja da dobro igraju tenis.
Sanja je međutim višestruka prvakinja Hrvatske u golfu, bila je na četiri svjetska prvenstva i reprezentativka na Mediteranskim igrama u Bariju i Tunisu. Bila je desetak godina i članica baletne grupe Tihane Škrinjarić. Anamarija pak jako dobro skija...
* Ima li u hrvatskoj politici dovoljno športaša?
- Kao Zagrepčanin, s obzirom na moje veliko športsko iskustvo, često su me nagovarali da uđem u te krugove. I s?m bih rado učinio nešto više za Zagreb. Uostalom, u tome sam se i dosad iskazao na razne načine. Bio sam u upravi “Dinama” za vrijeme Univerzijade, bio sam potpredsjednik hokejskog kluba “Medveščak”, radio sam u hokejskom klubu “Zagreb”, bio sam u košarkaškom klubu “Fortuna” u Zaprešiću, u upravi teniskog kluba “Trešnjevka”. Trenutno radim kao potpredsjednik golf kluba “Bundek”.
* U prosincu smo...
- Od djetinstva se iznimno veselim Božiću i Novoj godini. Snimio sam 1985., kad se to nitko nije usudio, LP “Božić u obitelji” sa slikom moje kompletne obitelji. Mnogi su mi tada rekli da ću time upropastiti karijeru, međutim, ja sam te pjesme s takvim žarom otpjevao da mi ljudi i dan-danas govore da tu ploču čuvaju kao dragu uspomenu.
* Gdje nastupate u “najluđoj noći”?
- Prošle sam godine prvi put pjevao u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. I volio bih opet. Ako ne, onda sam u Mariboru...